Jedna tamna crvena soba. Moglo bi se reći bordo zidova. Zidova crvenih kao krv kada odstoji par dana.

I jedan okrugli sto sa četiri stolice.

Na njemu keramička posuda sa plavom granom i natpisom "Melissa",uzeta iz stare apoteke. Posuda u kojoj su se nekada držali lekovi. Sada u njoj stoje sedam drvenih lala donetih "brzom postom",sedmodnevnom,iz Amsterdama.


                Za stolom sedimo ti i ja. I na njemu dve cvetne starinske šolje sa napola ispijenom kafom. Neki bi rekli pesimizam.

Dim cigarete vije se do plafona koji je požuteo od njega,jer neprekidno udara i rasipa se po njemu. Tako je sada ovaj plafon počeo sve da upija poput sunđera.

                Ćutimo.

Na gramofonu svira neka stara ploča,kojoj ni ime više ne mogu da  prepoznam,a na omotu je izbledelo,izlizalo se. Možda neka dedina, izvučena iz propale,stare,oronule telepske kuće u Subotičkoj 22 preko puta škole. Nekada u toj kući koja je imala debelu istoriju moje porodice i čiji su isto tako sada stari zidovi požuteli, ali ne od dima,imali su dušu,a ne uši, čulo se školsko zvono i vriska dece. U tu ploču, dobro su se zavukli istorija i miris kuće.

 


           Mi i dalje nismo progovorili. Međutim,razmenjujemo misli pogedima. Ali,sta da ti kažem što već nisam rekla?

Moj život nije poput ovih drvenih lala,donetih iz Amsterdama,već traje kratko i osećajan je. Kad tad ću se osušiti i uvenuti,a čula sam da život ovog cveta traje godinu dana.

Ti si me i dalje gledao onim svojim zelenim očima iz kojih je izlazio pogled -ja-te-zaista-ne-razumem- . I ja sam to znala,ali sam se nekako uvek trudila da ti sve dočaram. Ti nikad nisi razumeo i nikad nećes. Jer nisi hteo. Takav si. Ograničen. 


Ti nikada nisi dopuštao da uđem u srž tvoje ličnosti i duše i odgonetnem te. Za mene, izgledao si nestvaran, kao da si više san i iluzija. Time sam se vodila - ludošću da sanjarim. 

Moja želja, strast i ljubav prema tebi, oni su nepresušni kao vodopadi Nijagare,i rastu iz svojih unutrašnjih antiteza.


 Moja neka mala ljubavna mitologija.


I čeznem za tobom,da te ostvarim, a strepim od same pomisli da bi jedna surova realnost mogla razrušiti tu opojnu himeru svoje duše.



         Otvaram oči i shvatam: Ah,opet sam sama, haluciniram,umišljam. Ustajem i uzimam lek koji mi je prepisao vrhunski psihijatar.A u tom trenutku, krv mi prostruji kroz telo i u glavi odzvanja rečenica: "Jer sve što ljubimo,stvorili smo sami"...