.. Decembar.  Napolju je tolika hladnoća, da je dovoljan jedan dodir rukom ispod majice da nas zagreje. Sve mi je poput sna. Kao da sam vinuta na neko dvadeset i sedmo nebo. Prosto nestvarno.  

Znam da dolazim da te vidim, i da treba da uđem u nepoznatu zgradu, meni nepoznate ulice. Govoriš: " Četvrti sprat. Pozvoni na stan 142". Ulazak u lift te stare zgrade u nekom zabačenom delu grada, pruža mi osećaj nesigurnosti, neznanosti. Ipak otvaram vrata žutog lifta. Svetlu u njemu omogućava mi da vidim sve nedostatke na svom licu, i to me izluđuje.

Zvono na vratima. Koraci žutih čizama. Škripa vrata. I čini mi se, odjednom ti. Moj prelazak preko praga. Ulazak na tuđu "teritoriju", a u glavi misao majčina: "Nikada ne ulazi u stanove nepoznatih osoba". A ja sam to uradila, zarad ljubavi.

U stanu je tišina. Da li je to osećaj varljivosti ili mi taj stan pruža toplinu i prićinjavanje prijatnog mirisa čaja pomešanog sa dimom cigareta? - Ne znam.

          U sobi su dva kreveta, stakleni stočić i orman. Prilaziš vratima od terase i širom ih otvaraš da bi sav taj miris koji mi se možda pričinjavao izašao. I pitam se zbog čega, kada mi je tako prijao.  Tek shvatam koliko to zapravo liči na tebe. Tvoja prva karakteristika. 

Sedaš na onaj levi krevet. Plavi. Ja preko puta tebe. Dim od naših cigareta vije se do plafona, i tu se rasipa. Od njega samog stvorila se magla. Kao u pramenovima, a onda bela, gusta. Jedva da razaznajem tvoj lik.

Nisam sedela dugo nakon što sam rekla da moram da idem, jer ipak, plavi, čuveni autobus broja sedam mi polazi za deset minuta. Ustaješ i navlačiš jaknu.

            Mi se po mom "satu" nalazimo već u žutom liftu. Pritiskam dugme nula. Setila sam se ovog svetla u liftu i hvata me jeza, obuzima me sramota jer si u mogućnosti da otkriješ mane mog lica. Dok sam tako stajala i plašila se da li ćeš videti ožiljak na desnom obrazu  ili po koju bubuljicu, prilaziš mi i osećam tvoje usne na svojima. Prvi put. Drugi put. Treći put. I želim još. Kao heroin da mi fali. Navučena, i navikla već na tebe. Tvoj miris. Dah. Mami me sve to. U stanju sam ni na nebu ni na zemlji. Moj jedni čardak od lifta okačen na sajlu. I zaboravila sam i na svetlo i na sve mane na svom licu, jer sve što mi još malo trebalo je dovoljna doza tvojih poljubaca, dok lift žutih vrata u staroj zgradi lagano se spušta sa četvrtog na nulti..