Teško je voleti nekog kao samog sebe, a još teže naći nekog ko će te voleti kao što voliš samu sebe.
    Mislila sam da sam pronašla tako nešto dugo traženo u svom životu. Istinsku,iskrenu ljubav. Ali ubrzo sam shvatila: ljubav je igra.Igra u kojoj mnogi varaju da bi dobili satisfakciju. Mehanizam osećanja. Igra u kojoj gubimo bolju stranu sebe. Igra koju ne treba posmatrati kao izgubljenu partiju kada krene loše,jer ako ne uzjašeš konja,ako mu se potpuno ne prepustiš,svakako nećeš biti zbačen iz sedla,ali se ne možeš nadati ni da ćeš jahati.Dakle,ne preostaje ti ništa sem da rizikuješ-"moram imati potpuno poverenje u konja i biti spreman na mogućnost da u svakom trenutku budem zbačen".
A da li je do nas kada ta bolja strana sebe nestane?
I šta to ostaje posle ljubavi? - Dobro Momo Kapor kaže: "Nista. Sranje."

Tako je i ovaj put. Kao da nikad ništa nije postojalo. Vakuum. Anomija. Ovaj put tranzicija iz ljubavi u ništa,a ne iz socijalizma u kapitalizam.
   Jedna obična praznina,vazduh.
I moj imaginarni muškarac. Ponovno vraćanje u iluzivno stanje stvarnosti.
       Jednom.Sada.Zauvek.

Iako sam naviknuta na samački ljubavni život, tek sada,posle tebe,počelo je da me hvata depresivno stanje kada sam shvatila da sam opet sama.
Patim,patim za tobom,jer znam da je jedina mogućnost da te opet imam,da ti budem u blizini,i osetim te makar i na kratko,mogućnost da ti budem prijatelj.
   Tvoji dodiri,poljupci i nežnost koju sam imala,već mi fale. Težim za tobom,da te osetim. Čeznem.


   A imam straobalan i snažan osećaj da ću se psihički srušiti i ponovo prepustiti svom sanjarenju tebe kao stvarnog čoveka od krvi i mesa.

Smatrah te svojom lunom koja mi je davala da budem himeričan somnabul tamnih noći,koji je bez tebe kao heroj bez slave..